Marija Jurić Zagorka - životopis

Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala novine Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, te časopis Hrvaticu. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je biskup Josip Juraj Strossmayer, koji ju nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena.

O životu Marije Jurić, mnogo je toga bilo nepoznato, čak i datum rođenja. Dosad se najčešće spominjao 1. siječnja 1873. godine, no uvidom u matične knjige u Hrvatskom državnom arhivu ustanovljeno je da je rođena 2.ožujka 1874. godine, u selu Negovec kraj Vrbovca, u imućnoj obitelji Ivana Jurića. Krštena je imenom Marianna. Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece  živjelo je, kako to sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno.

Djetinjstvo je provela u Hrvatskom zagorju, gdje je njezin otac posjedovao imanje Golubovec kod Lobora. Marija je odrasla na selu i djetinjstvo  provela u toj zagorsko-gospoštijskoj sredini. U to vrijeme djevojke su jedinu naobrazbu dobivale kod kuće, tako je i Zagorka prvi razred završila u dvorcu baruna Raucha s plemićkom djecom. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, nastavila polaziti u Varaždinu (drugi i treći razred) i Zagrebu (četvrti razred, u Višoj djevojačkoj školi u Samostanu sestara milosrdnica). Otac je planirao Mariju poslati na studij u Švicarsku, ali se tomu usprotivila majka. Marija je izrazila želju postati glumicom. U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti njezin život. No ipak je htjela postići neko zvanje i njezina želja je od tada postati poštaricom. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkomu Samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se u Zagreb vratiti tek nakon sedam godina, te je tu doživjela duboku starost.

Na inzistiranje majke krajem 1891. godine pristaje na udaju za čovjeka kojega nije ni poznavala, mađarskoga željezničarskog činovnika Andriju Matraja. Iako se njezin otac protivio udaji zbog velike razlike u godinama mladenaca (sedamnaest godina), ne zabranjuje brak te Marija odlazi sa svojim mužem u Mađarsku (početkom 1892. godine, u Sambotel). Andrija Matraj za ideale svoje mlade žene nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Muž ubrzo odlučuje Zagorkin književni talent unovčiti, te joj nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu. Zbog ljubavi prema domovini odbija tu ponudu, što uz već prisutne stare konflikte s muževljevim i svekrvinim ponašanjem, dovodi brak do završetka nakon samo tri godine, dramatičnim bijegom iz muževe kuće (1895.godine) i prekidom odnosa s roditeljskim domom. Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb. Pomoću oca uređuje rastavu braka. Dok je živjela u Mađarskoj u Pešti je učila za poštaricu i slala telegrame, te tečno naučila mađarski jezik što joj je bilo od koristi u kasnijem političkom izvještavanju. Kasnije se još jednom udala – za kolegu novinara Slavka Vodvařku (čit. Vodvaršku) i taj je brak trajao četiri godine (od 1910. do 1914. godine), podalje od očiju javnosti.

Umrla je 29. studenoga 1957. godine u Zagrebu. Pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana, 4. prosinca 1957. godine.

Novinarska karijera

U listopadu 1896.godine izlazi prvi Zagorkin članak, objavljen u časopisu Obzor Članak je objavljen pod nazivom  Jedan časak) anonimno i bio je odraz rodoljubnog i društvenog revolta. Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strosmayerra ulazi u redakciju Obzora kao referentica za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne iznenađuje. Time započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri. Do tog mjesta nije došla lako. Ravnateljsko vijeće se protivilo, jer su govorili da će ugled Obzora pasti ako publika sazna da "tamo radi neka žena". Strossmayer se tad pokazao iskrenim kršćaninom i pravim pionirom borbe za ženska prava. Marija Jurić primljena je na njegov nalog kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.

Zagorka se cijeloga života žestoko borila dokazati kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Sabora, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. godine sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama, i tako nazvan – Ženski list od1925. do1938.godine, zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.

Neko vrijeme je bila urednica Obzora. Surađivala je i u Vijencu i u Nadi sarajevskoj  Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i nacionalni prosvjed. Prvi roman joj je Roblje (1899), koji je zaslugom Strossmayera izlazio u Obzoru.

Međutim, pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica (Male Novine, 1912 – 1914.). U razdoblju od 1912. do 1953. godine napisala je i objavila još dvadesetak romana. Neuklopljiva u književna strujanja vremena u kojima su se pojavljivala, Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama,  Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također na nagovor samog Strossmayera počinje pisati povijesne romane i drame.

Književno stvaralaštvo

Piše komedije, romane, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani 1917.) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatske zbilje ondašnjeg vremena. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni.

Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Gjalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika ju nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književni Pavao Pavličić koji u knjizi Rukoljub: pisma slavnim ženama (1995.) kaže:

»Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za vas; a mi smo tek danas svjesni koliko nam je potrebno ono što ste nam vi mogli dati.

Djela

Povijesni romani

Grička vještica– ciklus od 7 romana (Tajna Krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleus Maleficarum, Suparnica Marije Terezije I, Suparnica Marije Terezije II, Dvorska kamarila, Buntovnik na prijestolju) (1912.)

Drame

Časopisi[

Marija Jurić Zagorka danas